Umrla glumica Sonja Savić
24. septembar 2008. 08:44 | Tanjug | 0
Glumica Sonja Savić, koja noćas preminula u Beogradu, samo što je napunila 47 godina (rođena 15. septembra 1961), obeležila je srpsku i eks-ju kinematografiju izuzetnom pojavom i glasom, kao i beskompromisnim životnim stilom.
Debitovala je u Leptirovom oblaku još 1977, narednih godina igrala u nizu filmova i televizijskih serija, a široku popularnost stekla je 1983. sa ulogom Dečke u Šećernoj vodici Bate Prelića, koja je ubrzo stekla kultni status među pripadnicima njene i mlađih generacija.
Već naredne godine snimala je sa rediteljem Slobodanom Šijanom film Davitelj protiv davitelja , a sa Mišom Radivojevićem erotski provokativnu Unu po romanu Mome Kapora, u kojoj joj je partner bio Rade Šerbedžija.
Usledila je impresivna rola kafanske pevačice u filmu Život je lep Bore Draškovića (1985). Tokom devedesetih ostvarila je zapažene i svaki put drugačije uloge u filmovima Mi nismo anđeli , Uvod u drugi život , Ni na nebu ni na zemlji , Urnebesna tragedija , Tango je tužna misao koja se pleše ...
Početkom ove decenije na saradnju ju je pozvao slovenački reditelj Jan Cvitkovič, impresioniran njenim specifičnim talentom. Snimili su Hleb i mleko , za koji je on dobio Zlatnog lava za najboljeg debitanta u Veneciji (2001), a zatim i film Od groba do groba , koji je postigao uspeh na međunarodnim festivalima.
U Srbiji je u novije vreme imala glavnu ulogu u filmu Milutina Petrovića Jug jugoistok (2005). Ove godine publika je mogla da je vidi u sedam repriziranih epizoda televizijske serije Vratiće se rode u liku Darinke. I pored bogate filmografije, koja broji više od 50 filmskih i tv naslova, Sonja Savić je smatrala da je zanemarena i nedovoljno shvaćena na ovdašnjoj kulturnoj sceni.
U poslednjih desetak godina povremeno se povlačila iz javnosti i posvećivala alternativnoj umetnosti u oblasti eksperimentalnog filma, teatra, muzike i multimedija. Njen privatni život, prema pisanju štampe, ali i prema njenim izjavama, nije bio sređen u klasičnom smislu te reči.
Odbacivala je sve tabue, oštro kritikovala svako licemerje i, kako je ocenjivala, opštu čamotinju i žabokrečinu kulturnog establišmenta. Govorila je da se, kada bi mogla ponovo da bira, ne bi odlučila za glumačku profesiju, ali da bi svakako bila slobodni umetnik